Obligaciono pravo
Obligaciono pravo je posebna grana prava koja uređuje odnos između poverioca i dužnika na osnovu kog je poverilac ovlašćen da od dužnika zahteva određeno činjenje, davanje ili uzdržavanje, dok je dužnik u tom odnosu dužan da to ispuni.
Izvori obligacija mogu biti:
- ugovori,
- prouzrokovanje štete,
- jednostrane izjave volje,
- sticanje bez osnova
- poslovodstvo bez naloga.
Najznačajniji izvor obligacija svakako predstavlja ugovor, odnosno saglasnost volja dva ili više lica u cilju postizanja nekog pravnog dejstva
U materiji obligacionog prava javljaju se brojna pitanja koja se tiču običnog čoveka i koja utiču na njegov svakodnevni život, pravni i društveni položaj.
Kako pravna praksa pokazuje, najznačajnija pitanja u ovoj oblasti vezana su za pitanja i specifičnosti ugovora – pogotovu u delu pregovora u vezi zaključenja ugovora, ponude za zaključenje ugovora i prihvatanja ponude.
Nadalje, značajna pažnja posvećena je pitanjima kapare i odustanice, zatim rušljivih i ništavih ugovora, te raskida ugovora, odgovornosti za pravne nedostatke ispunjenja, odgovornosti za materijalne nedostatke ispunjenja i pitanja vezanih za prouzrokovanje štete i njene naknade.
Takođe, brojna su pitanja u vezi odgovornosti za drugog (kao što je odgovornost roditelja za maloletno dete ili odgovornost za duševno bolesna lica), kao i pitanja vezana za naknadu pričinjene štete, obim i vrstu naknade.
Kao najčešći u ovoj oblasti svakako se javljaju sledeći ugovori: ugovor o kupoprodaji, ugovor o zakupu, ugovor o zajmu, ugovor o delu, ugovor o nalogu, ugovor o ortakluku…
Ova i mnoga druga pitanja koja su predmet obligacionog prava zbog svoje kompleksnosti, pred advokata postavljaju značajan izazov koji iziskuje neprekidno istraživanje, posvećen rad i spremnost da svoje interese stavi iza interesa klijenata i da kroz marljiv rad i istrajnost, ostvari i na najbolji mogući način zaštiti interese klijenata.